Dubrovnik, pomorsko-trgovački grad država

Po povijesnim izvorima u Dubrovniku je već u IX. stoljeću razvijeno pomorstvo i brodarstvo. Unatoč tadašnjoj dominaciji Bizanta, pa Venecije, Dubrovnik zbog svog iznimnog položaja i diplomatske, trgovačke i pomorske umješnosti izrasta u dobro organiziranu pomorsku i trgovačku komunu i važnu luku za feudalne države u zaleđu. Ni podložnost Veneciji (1205.-1358.) nije posve omela dubrovačku trgovinu.

Veoma živ dubrovački pomorski život i pomorsko-trgovačke veze najbolje ilustrira VII. knjiga dubrovačkog Statuta iz 1272. U njoj su navedene razne odredbe o zalogu u pomorstvu, lučkim taksama, pomorskim i trgovačkim udrugama, brodskim posadama, brodogradilišnim radnicima, o dužnostima i plaćama mornara i o tome koliko je najviše dopušteno ukrcati tereta na brod. Navedene su i brodske mjere, a spomenuti su i tipovi brodova: lignum, navigium, navis, galija, navicula, barcusij, kondura, itd. Osobito su karaka i galijun pronijeli slavu dubrovačke brodogradnje diljem svijeta. Po kvaliteti gradnje i maritimnim sposobnostima oni su zasigurno najbolji trgovački jedrenjaci svog vremena.
Dubrovnik je pod Venecijom bio skučen, ali nakon 1358. u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu stječe veću autonomiju i postaje (od 1358. do 1420. godine) najvažnija luka na istočnoj jadranskoj obali. Tada se mornarica razvija bez smetnji. U XIV. stoljeću na navozima je preko dvije stotine različitih tipova trgovačkih jedrenjaka: karaka, kondura, tarida, nava, itd. pa i ratni brodovi kojima je Dubrovnik sudjelovao u ratovima na strani zapadnoeuropskih kršćanskih flota.

Godine 1526. mijenjaju se prilike u širem okružju Dubrovnika jer je Otomansko carstvo pokorilo redom mnoge srednjovjekovne države i zauzela najveći dio Balkana. Dubrovnik se vojnički nije mogao oduprijeti pa je, poučen prijašnjim iskustvom, uspostavio tributarni odnos prema Turskoj i priznao svoju zavisnost, ali tako sačuvao gotovo potpunu samostalnost. Dubrovnik je tada doživio veliki ekonomski i kulturni procvat, a njegova mornarica ubraja se među najistaknutije svjetske trgovačke flote.
Nakon velikih geografskih otkrića i otvaranja novih pomorskih putova u XVI. stoljeću, trgovina se prenosi na Atlantik, pa se naglo razvijaju zemlje na zapadnoj obali Europe. I opet je, zahvaljujući spretnoj vanjskoj politici, Dubrovčanima uspjelo da (od 1573. do 1540. godine) preuzmu prvenstvo u trgovini sa zemljama na istoku Sredozemlja i nekim lukama sjeverne Afrike.
Već krajem XVI. stoljeća, i početkom XVII. stoljeća engleski, nizozemski i drugi brodovi sve više potiskuju dubrovačko i mletačko brodovlje s Mediterana u Jadran i istočni Mediteran. Tada Venecija nastoji ne samo da uništi dubrovačko pomorstvo, već i da ukine dubrovačku samostalnost.

Zato je dubrovačka vlada već u početku XVII. stoljeća povečala carinske tarife, uvela nove namete i donijela dobre odluke povodom pada vrijednosti srebra. Posebno je poticala povećanje proizvodnje (naročito solane u Stonu), obnovila suknarski obrt, dala posebne olakšice brodograditeljima, itd. Sve je to pridonijelo uspješnijoj trgovini s Balkanskim zemljama pa je Dubrovnik, iako posljednji put, postao najvažniji posrednik u razmjeni trgovačkih dobara između Turske i Zapadne Europe. U obnovi Grada čvrsto se provode suvremene urbanističke mjere. Donose se i strogi zdravstveni propisi te preventivne mjere. Do sredine XVII. stoljeća dubrovačka trgovina dosegla je svoj vrhunac desetak godina poslije, ponajviše zbog velike katastrofe, jedva se i spominje.
Ipak su u XVIII. stoljeću Dubrovčani iskoristili veliku pomorsku konjunkturu pa su po unajmljivanju brodskog prostora postali poznati u čitavom svijetu. Posebni ugled dubrovački brodari uživali su u Veneciji, toliko da su održavali najvažnije pomorske veze između Venecije i luka na zapadu Mediterana, čak i Atlantika. Posade na dubrovačkim jedrenjacima bile su bolje plaćene nego u Veneciji. Zato je Dubrovnik zapošljavao oko 1400 stranih pomoraca, a samo je desetak Dubrovčana plovilo na stranim brodovima.
Ta trgovačka mornarica bila je od 1797. do 1806. godine najuspješnija mornarica na Mediteranu pod neutralnom zastavom – u biti to je bio labuđi pijev tisućgodišnjeg dobro vođenog pomorstva. Ta je činjenica zabilježena u povijesti svjetske pomorske trgovine i brodarstva.
Godine 1806. prekinut je dugovječni dubrovački pomorski prosperitet jer je industrijska revolucija uskoro sve iz temelja promijenila. Snaga vodene pare unijela je i u brodarstvo do tada nezamislive promjene. Zbog loše austrijske ekonomske politike prema našim krajevima, Dubrovčani su tek 1880. nabavili prvi parobrod (i to za obalnu plovidbu). Ipak će poslije Dubrovnik opet zauzeti jedno od vodećih mjesta u pomorstvu na našoj obali. Nakon uzleta i propasti peljeških jedrenjaka, nova parobrodska era i otvaranje stalne državne nautičke škole (1825. godine) pa željeznička pruga Sarajevo-Dubrovnik i izgradnja Gruža u trgovačku luku najvažniji su događaji u povijesti dubrovačkog pomorstva tijekom XIX. stoljeća.

Poznati dubrovački pomorci

U 16. stoljeću u Dubrovačkoj Republici bilo je oko 5000 pomoraca. Mnogi su stekli svjetsku slavu, osobito neki članovi obitelji Ohmučević, zatim Mažibradići, Martolosići, pa Olisti-Tasovčići. Istakla su se posebno dva Lopuđanina: Vice Bune (vrstan i odvažan pomorac, državni funkcionar u službi Španjolske) i Miho Pracat, brodovlasnik, kapetan, veletrgovac i bankar. Njemu je dubrovačka vlada kao zaslužnom građaninu 1638. podigla spomenik u atriju Kneževa dvora, jedini spomenik vlasteoske vlade nekom svom podaniku.

I Vice Stjepović-Skočibuha sa Šipana dao je sagraditi kuće i palače u Dubrovniku i na Šipanu u renesansnom stilu.
Dubrovčani su se istakli i u pomorskim znanostima, posebno kapetan Nikola Sagri-Sagroević. Plovio je sve do smrti (1573. godine) na brodu i pisao. Objavio je više radova o nautici.
Na dubrovačkim brodovima u plovidbi izvan Jadrana bilo je sredinom 18. stoljeća više od 2200 pomoraca i preko 400 brodovlasnika-suvlasnika. Doda li se tome brodograditelje, ribare, solare, pržinare, lučke radnike, konzule i druge zaposlenike u pomorstvu, dobiva se impozantan broj u odnosu prema ukupnom stanovništvu (oko 25000) čime se dokazuje potpuna pomorska orijentacija dubrovačke države.

U 17., 18. i 19. stoljeću u posadama dubrovačkim spominju se i mnogi pomorci s područja Dalmacije, Hrvatskog primorja i Istre. Unatoč tadašnjim državnim granicama zajednički život naših pomoraca odavno se ostvarivao. Među pomorcima po stručnim i znanstvenim sposobnostima važan je Ivan A. Kaznačić (1758.-1850. godine), kartograf, diplomat i književnik. U dvadesetoj godini postao je kapetan pa direktor najvećeg dubrovačkog pomorskog osiguravajućeg društva. Uočivši naročitu sposobnost i veliku kulturu tog iskusnog praktičara i teoretičara, dubrovačka ga je vlada imenovala generalnim konzulom u Genovi. I drugi su dubrovački kapetani postajali konzuli, pogotovo u 18. i 19. stoljeću.

Među pomorcima i trgovcima stalno nastanjenim u Dubrovniku posebno mjesto zauzima Jakov Priskić iz Lovrana. U tridesetogodišnjem boravku u dubrovniku on je organizirao i razgranao trgovinu između balkanskih zemalja (Albanije, Srbije, Makedonije; Bugarske) i zemalja pod austrijskom dominacijom (Hrvatskog primorja, Trsta, Slovenije, sjeverne Hrvatske i Austrije).

Veliki potres – najveća dubrovačka katastrofa

Godine 1667. Dubrovnik je pogodio razorni potres. Poginula je gotovo polovica stanovništva i uništena velika ekonomska i kulturno-umjetnička dobra. Zbog venecijansko-turskog sukoba zaprijetila je opasnost da neka od zaraćenih sila sebi podloži dubrovačku državu. U tim kritičnim trenucima posredstvom Dubrovčanina Stjepana Gradića u korist Dubrovačke Republike istupili su Papa i diplomatski predstavnici u Rimu, a pomoć je obećao i austrijski dvor.
Uz pomoć Madrida i Carigrada Dubrovčani su se izvukli iz teške situacije, a mirom između Venecije i Turske 1699. pružila im se prilika da učvrste svoj međunarodni položaj, obnove porušeni grad i srede poremećene pomorsko-trgovačke odnose. Budući da je krajem XVII. stoljeća Austrija učvrstila svoje pozicije na Jadranu, dubrovačka je vlada morala promijeniti svoju vanjsku politiku. Posredovanjem Španjolske, ugovorom od 1684. obnovila je veze s austrijskim dvorom. Tada su se proširile veze s Rijekom, Senjom, Bakrom i drugim lukama Hrvatskog primorja i Istre pa 1690. Dubrovnik otvara generalni konzulat u Rijeci.

Statistika

Dubrovačka trgovačka mornarica 1599. imala je 23720 kara nosivosti (kar je mjera za brodsku, nosivost, dosta veća od današnje tone). Od 1597. do 1604. godine bilo je oko 125 jedrenjaka vanjadranske plovidbe. Godine 1605. zabilježeno je samo 68 jedrenjaka, ukupne nosivosti 17345 kara. Brodovlasnici tih brodova bili su iz Dubrovnika, iz Zatona, Cavtata, s Pelješca, s Koločepa, iz Trstenoga, sa šipana, iz Slanoga, Rijeke Dubrovačke, Stona, Broca itd. Brojno stanje dubrovačkih pomoraca prelazilo je 3500 ljudi. U jednom od najkritičnijih stanja dubrovačke povijesti, tj. od 1667. do 1695. godine trgovačka mornarica Dubrovačke Republike imala je 75 jedrenjaka sa 6 kara nosivosti.

Dubrovački brodovi plove po Jadranu i izvan Jadrana, uglavnom po srednjem i istočnom Mediteranu, a posebno na linijama Genova-Livorno – Napoli – Messina – Palermo – Lagosta – Kreta – Aleksandrija – lzmir – Sjeverna Afrika – Grčki arhipelag – Carigrad. Jedrenjaci obalne plovidbe održavali su pomorsko-trgovačke veze gotovo sa svim važnijim lukama na našoj obali, a posebno sa Senjom, Bakrom, Rijekom, Kotorom, Herceg-Novim, Perastom, Budvom i dr., a odlazili su i do albanskih luka. U dubrovačkoj su luci tijekom XVII. stoljeća obavljali pomorsko-lučke trgovačke operacije mnogi brodovi stranih zastava, a posebno francuske tartane i pulake, zatim mnogi talijanski jedrenjaci, pa engleski brodovi i drugi. Tokom čitavog XVII. stoljeća dubrovačka je trgovačka mornarica dosta aktivna u međunarodnim okvirima i živo sudjeluje u prijevozu roba i tereta međunarodne trgovine. U nekim decenijama XVII. stoljeća ukupno stanje dubrovačkih brodova bilo je veće od brojnog stanja trgovačke mornarice grada Venecije.

U XVIII. stoljeću, po prosjeku srednje veličine dubrovački brodovi bili su na trećem mjestu na svijetu (bez Engleske), a po ukupnoj veličini brodovlja dvanaesti, pa su iza Dubrovnika bile: Papinska država, Piemont, Toscana, Rostock, Danzig, Rusija, Prusija i Venecija (bez Boke kotorske). Od 1787. do 1793. godine bilo je oko 190 brodova duge plovidbe s ukupnom nosivošću od oko 15000 kara. U isto je vrijeme Stockholm imao ukupno 259 brodova (uključujući i one najmanje) sa 48574 tone, a Göteborg ukupno oko 200 brodova svih kategorija sa 29970 tona. Godine 1805. ukupan broj brodova dubrovačke trgovačke mornarice vanjadranske plovidbe iznosio je preko 280 jedrenjaka međunarodnog značaja s preko 25000 kara. U to je vrijeme bilo u dubrovačkoj državi sedam tisuća pomoraca, brodograditelja, ribara, brodovlasnika-suvlasnika i drugih pomorskih stručnjaka. Taj nam broj najsnažnije dokazuje što je pomorska privreda značila za Dubrovačku Republiku, koja je tada brojila oko 35000 stanovnika.

Veličina i značaj dubrovačke trgovačke mornarice duge plovidbe (ne govoreći o mnogo većem broju manjih brodova koji su plovili u jadranskoj i lokalnoj plovidbi), koja je po svim morima pronosila bijelu zastavu sv. Vlaha ili onu s natpisom “Libertas”, kao i uloga koju je ta mornarica odigrala u ekonomskom i društvenom razvoju Dubrovnika i njegova bližeg i daljeg zaleđa, može se uočiti tek ako se usporedi s venecijanskom trgovačkom mornaricom pod zastavom krilatog lava sv. Marka s mačem u ruci, u koju su uključeni i brodovi iz Boke kotorske i drugih naših krajeva.

U sastavu trgovačke mornarice Venecijanske republike početkom XVIII. stoljeću bilo je 60 brodova vanjadranske plovidbe, ali je do 1778. broj porastao na 392 broda. Treba, međutim, naglasiti da su tu uračunani većinom manji brodovi. U tom su razdoblju venecijanski rodovlasnici nabavljali i gradili brodove izvan Venecije, pa i u Dubrovniku.

Austro-Ugarska 1910. imala je 365 parobroda sa 777729 BRT; od toga je Dubrovnik imao 37 parobroda sa 66853 BRT. Godine 1939. stara Jugoslavija je imala 177 parobroda sa 394 518 BRT, od toga su Dubrovčani imali 48 parobroda sa 167 194 BRT.

Lazareti, prva pomorsko-trgovačka karantena u Europi

Za dubrovačku tranzitnu trgovinu osobito je važan bio pomorski lazaret.
Tu funkcionalnu, pomorsku, zdravstvenu, trgovačku i lučku građevinu s prostranim skladištima i prostorijama za dulji boravak trgovaca i putnika vodila je posebna uprava uz stalnu plaćeničku stražu. Taj vrijedni i monumentalni spomenik prošlosti tek je nedavno potpuno restauriran i odlično konzerviran.

Ratni brodovi Dubrovačke Republike

Iako je imao veoma razvijenu brodogradnju, Dubrovnik nikad nije raspolagao većom ratnom flotom. Zato je bila raznovrsna (velika galija, fusta, galijica, mala i velika fregata, brigantin, ormanica, filjuga, duga barka…).
Njome je branio državne granice, čuvao živote i imovinu svojih otočana i primoraca od gusarskih pljačkaških upada i štitio dubrovačke brodove na moru.

Pomorska uprava i organiziranost pomorske privrede

Opće političke i ekonomske prilike u svijetu u XVIII. stoljeću uvjetovale su nazadovanje dubrovačkog brodarstva u prve tri decenije tog stoljeća, a zatim procvat od 1744. do 1761. godine. Budući da su najveću stavku u državnim prihodima činili razni izravni i posredni nameti na pomorsku privredu, dubrovačka je vlada nastojala da što više ojača svoju trgovačku mornaricu. U tu svrhu 1745. godine ozakonjen je “Pravilnik Dubrovačke Republike za nacionalnu plovidbu” kojim su dopunjene već postojeće pravne norme o nadzoru na brodovima, o redu i radu na njima, o brodskim posadama, itd.
Taj pomorski edikt proširen je 1751. i tiskan 1784. godine. Drugo izdanje pojavilo se 1794. u 60 poglavlja. U njemu navedena “Glavna uprava za pomorstvo-plovidbu” provodi u pomorstvu vladinu politiku, rješava sporove i nadzire plovidbe. Pravilnik je završnica tisućgodišnjeg dubrovačkog napora da što bolje organizira vlastitu trgovačku mornaricu. Zbog toga se u posade primaju isključivo dubrovački državljani, osim nekih izuzetaka.

Pomorstvo i dubrovački konzulati

Zbog obnove dubrovačke mornarice i oživljavanja pomorsko-trgovačkih veza u drugoj polovici XVIII. i početkom XIX. stoljeća povećao se broj dubrovačkih konzulata i raširio u više od osamdeset mjesta (Lisabon, Madrid, Gibraltar, Malaga, Tanger, Kartagina, Barcelona, Marseilles, Nica, Majorca, Tunis, Tripolis, Genova, Livorno, Venecija, Pesaro, Ancona, Napoli, Palermo, Malta, Alžir, Brindisi, Tarant, Trst, Rijeka, Skadar, Drač, Valone, Krf, Solun, Varna, Izmir, Carigrad, Latakija, Rodos, Aleksandrija, itd.), a to je dokaz žive djelatnosti dubrovačke mornarice duge plovidbe. Smještaj konzulata na geografskoj karti jasno označuje smjerove kuda su se kretali dubrovački brodovi. Najviše su plovili između luka Levantai zapadnoeuropskih država, čitavim Sredozemnim i Crnim morem. Također i po Atlantiku. Iz luka Livorno, Marseilles, Napoli, Izmir i više španjolskih luka brodili su do Sjeverne, Srednje i Južne Amerike (Baltimore, New York, Philadelphija, Boston Havana, Cap France, Martinique, St. Bartolomy, St. Thomas, San Domingo, brazilske luke), dakako, prema trenutnim prilikama na svjetskom pomorskom tržištu.

Argosy – brod na dubrovački način

U međunarodnom brodarstvu XVI. stoljeća dubrovačka brodogradnja i vještina dubrovačkih brodograditelja bili su na najvećoj cijeni jer su bili izvrsno građeni i odolijevali zubu vremena i po pedeset i više godina. Često je bila pohvala i za druge, strane brodove da su građeni “na dubrovački način”. Englezi su sve dobro i čvrsto građene brodove nazivali “Argosy” po romanskom nazivu za Dubrovnik-Ragusa. Spominje taj naziv i W. Shakespeare, a uvršten je i u Enciklopediju Britannicu.
U XVII. stoljeću dubrovački su se brodari, više nego venecijanski ili francuski, preorijentirali na gradnju jedrenjaka koji su najbolje odgovarali uvjetima mediteranskog pomorskog tržišta i traženim navigacijskim osobinama. To su tipovi brodova: galijun, nava, patač, grip, urka, fregata, fregadun, pinka, pulaka, šajka, tartana, filjuga, marsilijana, berton, šijonica, itd. Većina je sagrađena na brodogradilištima u Gružu (lučka četvrt Dubrovnika), ali su manja brodogradilišta postojala i u mjestima oko Dubrovnika: u Slanomu, Stonu, Cavtatu, Brsečinama; na Lastovu, Lopudu i Šipanu.