“Dubrovnik plovi!… Dubrovnik opet ište pustu hrid da skrije Slobodu”. Riječi su to Orsata Velikog na kraju jednog višestoljetnog čuda – Dubrovačke Republike, malog grada države koji je mudrošću i okretnošću svojih ljudi očuvao svoju slobodu i opstao medu velikima i moćnima. Dugo i mukotrpno stari su Dubrovčani stvarali svoj Grad, jedinstveno mjesto ljepote, duha i sklada. Na hridi je izrasla kamena harmonija koja nas stoljećima nadahnjuje i u kojoj nalazimo ishodište i identitet.
Položaj između Istoka i Zapada prečesto je bio naše prokletstvo. No, stari Dubrovčani su ga umjeli pretvoriti u prednost pa je tako svu tu ljepotu, duhovna i materijalna postignuća omogućila upravo vješta trgovina između Istoka i Zapada.
Brodovi su, pak, bili najvažnije sredstvo te razgranate i razvijene trgovine, a svojom su brojnošću, odličnim maritimnim svojstvima i osobito vrsnim pomorcima svojedobno učinili Dubrovnik pomorskom silom na Mediteranu, nesrazmjernoj njegovoj stvarnoj veličini i moći.
Od tog sutona jedne slavne povijesti do danas vrijeme je rasulo krhotine sjećanja i znanja o brodovima. Sve je to otišlo s njihovim graditeljima, mornarima i kapetanima, brodskim pisarima, nokijerima, ofičalima i nostromima, malima od palube i malima od kamara… Neka nova vremena prepustila su ih zaboravu i nepovratno ih izgubila.
Rekonstrukcija dubrovačkih povijesnih brodova ponovno je skupljanje tisuća tih krhotina, kao da se slaže antička amfora razbijena u tisuću komada. Uvijek neki dijelovi nedostaju, ali ih iskusan modelar umije obnoviti i stvoriti vjernu repliku nekadanjeg broda u gotovo svim njegovim detaljima.

Taj mukotrpan posao dugo je i ustrajno traganje za informacijama o konstrukcijskim elementima, 0 oputama, jedrilju, opremi, o brodograditeljskim vještinama… Uz proučavanje svih tih brojnih, ali podjednako važnih pojedinosti, vjerna rekonstrukcija povijesnih dubrovačkih brodova pretpostavlja i vrhunsku zanatsku vještinu, često i umjetničko nadahnuće, da bi se sve spoznaje ugradile u model povijesnog broda, male inačice stvarnog, pravog povijesnog uzora. Poput nekadanjih brodova, koje su gradili davnašnji kalafati, maranguni, šuperači, kovači i ostali meštri brodograditelji sa starih gruških škara, i ovi mali brodovi Mladena Mitića doista su radovi savršene zanatske vještine, precizno izrađenih i obrađenih detalja, točnih razmjera i vjernih boja plemenitih drva od kojih su načinjeni. Međutim, oni nisu samo proizvod vrsne vještine. U njima ima nečeg toplog, nečeg što plijeni svu pažnju – ti brodovi jednostavno imaju dušu. Gledajući ih, nije potrebna prevelika mašta, tek malo pozorniji pogled, pa da lako otplovimo na njima dočaravši sebi škripu madijera, klepetanje koloturnika u bucjelima, fijuk konopa na vjetru, zvuk napinjanja jedra, šum mora ispod prove koja siječe val, dovikivanje mornara na palubi i jarbolima…
Zamišljajući događanja na tim starim brodovima, pred nama se otvara svijet teškog mornarskog života s kruhom od sedam kora. Šibani vjetrovima, mokri i neishranjeni, poput akrobata balansirajući na jarbolima, uvijek u opasnosti i u neizvjesnosti svake plovidbe, uzdali su se u svetog Vlaha i u svoje znanje navegavanja. Donosili su u Dubrovnik najviše materijalne i duhovne vrijednosti svog vremena, a pronosili Dubrovnik u svaki zakutak Mediterana i dalje, na Atlantik.
Ime Argosy u zapadnom svijetu stoljećima je označavalo veliki dubrovački trgovački brod (obično veliku karaku ili galijun) nakrcan bogatom i vrijednom robom, uglavnom s Istoka. Istovremeno, život njihovih obitelji “na kraju” odvijao se u vječitom iščekivanju muževa i sinova. U tim ciklusima prolazili su životi generacija.
Ovi mali, ali toliko vjerni brodovi zapravo su Mitićev hommage svim onim znanim i neznanim pomorcima i onom arhetipskom “ploviti se mora” koje je stoljećima oblikovalo život ljudi ovoga grada.
I sam pomorac po struci, Mladen Mitić gotovo nesvjesno i izravno ugrađuje taj duboko ukorijenjeni duh u sve svoje modele brodova.
Prepustimo se “sretnom plovu” i uživajmo u ljepoti i savršenstvu brodova Mladena Mitića.

dr. sc. Pero Maldini